srijeda, 18. lipnja 2008.

Bosna-najstarija juznoslovenska ranofeudalna drzava

Sklavinija

Bosna je, kako je to u novijoj historijskoj literaturi nedvojbeno dokazano, najstarija južnoslovenska ranofeudalna država. Začetak stvaranja državne jezgre iz koje će izrasti moćna bosanska država otpočeo je tokom 6. stoljeća u vrijeme prvih nadiranja Slavena i Avara i njihovim dodirom sa starosjedilačkim stanovništvom Ilirima, koji su se već prije na području Bosne izmiješali sa Gotima i Keltima.

Kroz čitav period od 6. do 10. stoljeća, područje Bosne je bilo izloženo doseljavanjima starih Slavena što je imalo i srazmjeran uticaj na dugotrajan proces formiranja Bošnjaka kao naroda i Bosne kao države. U mnogim raspoloživim historijskim izvorima u periodu između 6. i 10 stoljeća područje Bosne se vrlo često naziva "Slavensko kraljevstvo" ili "Sklavinija" ("slavenska zemlja").Ti se uopćeni nazivi za Bosnu pojavljuju i mnogo kasnije usporedo sa nazivom Bosna. Sklavinijama se uopćeno nazivaju i druge južnoslavenske zemlje, i to je dakle, tek jedan uopćeni naziv, ali ono što je bitno jeste da se upravo na području Bosne formira prva Sklavinija, prva "Slavenska zemlja". Franjo Barišić, razmatrajući hronologiju prvih avarsko-slavenskih naseljavanja, pozivajući se na Prokopijeve podatke naseljavanja Balkana, je zaključio da su se prva plemena starih Slavena doselila na područje današnje Bosne još sredinom 6. stoljeća, što potvrđuju i neki arheološki nalazi, kao npr. nalazi u Mušićima kod Višegrada, kao i nalazi na lokaciji Dvorovi kod Bijeljine. Prema Prokopijevim podacima se da zaključiti da su se tada Stari Slaveni naselili na širem prostoru današnje Bosne, uključujući i jezgru iz koje je izrasla bosanska država, odnosno sarajevsko-visočku dolinu.

U isto to vrijeme, polovinom 6.stoljeća, tačnije 567., 597 i 605-615. godine dolazi i do prodora Avara na područje Bosne, i iako su arheološke potvrde avarske prisutnosti na području Bosne dosta oskudne, toponomastičke su mnogo obilnije. Prema nekim historičarima područje Bosne je od tada, te u 7. i 8. stoljeću u sastavu Avarskog Kaganata. Historijski je nepobitno utvrđeno da ratnička plemena Avari nisu bili brojni, ali su bili vještiji ratnici od Slavena i starosjedilačkog stanovništva i jedino što ih je zanimalo je bilo nametnuti svoju vlast, odnosno ubirati porez, što je vrlo bitno pri razmatranju činjenica koje se tiču opstanka starosjedilačkog stanovništva Ilira, koji nisu bili odstranjeni sa područja Bosne, nego su se vremenom stopili sa došljacima, o čemu prvenstveno svjedoči činjenica da su podlogu prvim teritorijalnim organizovanjima, iz kojih će izrasti bosanska država, davale "župe", koje su obuhvatale jednu ili više porodica i ujedno činile i vojnu jedinicu. I, iako sami naziv Župa potječe od avarske titule "župan", njihov nastanak je nedvojbeno imao svoj korijen upravo u teritorijalnoj organizaciji bosanskog starosjedilačkog stanovništva Ilira. Mnogi ilirski gradovi i tvrđave širom Bosne nastavljaju postojati i funkcionisati i poslije prvog avarsko-slavenskog prodora na područje današnje Bosne. Arheološki dokazi tome sasvim jasno svjedoče. Kontinuitet kulta i izgradnje grobalja i dalje postoji. Došljaci preuzimaju od bosanskih starosjedilaca Ilira i tehniku obrade metala, čemu su dokazi i više nego jasni: brojne metalne alatke i kućni predmeti izrađeni na isti način kao i kod Ilira. Također i pri izradi kuća koje su pravili došljaci mogu se zapaziti jaki uticaji starosjedilaškog stanovništva, smatra se da je i samo ime Bosna ilirskog porijekla. Brojna su i bosanska srednjovjekovna imena ilirskog i keltskog porijekla što su se očuvala u Bosni i u doba razvijenog feudalizma, npr.ime jedne od najvažnijih bosanskih vladarskih porodica Kotromanić, kao i brojni toponimi širom Bosne. Svi ovi starosjedilački politički, kulturološki i tehnološki uticaji nepobitno ukazuju na blizak i prijateljski kontakt koji je uspostavljen između starosjedilačkog i doseljeničkog stanovništva širom Bosne.

Župe su se postepeno jače povezivale i stvarale političku jedinicu (zemlju) koja se u historijskim izvorima vrlo često uopćeno nazivala "Sklavinija". U samom početku se na prostoru Bosne formira ne jedna nego više "Sklavinija" i to na području sarajevsko-visočke doline (prvobitna Bosna), te na području koje su zauzimali Usora i Donji Kraji. Najranije se formirala "Sklavinija" koja se djelimično podudara sa područjem ilirskog plemena Desidijata (prvobitna Bosna), kojoj se kasnije pridružuju i "Sklavinije" (zemlje) nastale na području koje su zauzimali Usora i Donji Kraji.

Anto Babić o uspostavljanju bosanske države kaže da je tok uspostave srednjovjekovne bosanske države započeo sa raspadanjem rodovske organizacije i društvenom diferencijacijom već u prvim stoljećima poslije doseljenja Slavena. (Anto Babić, O pitanju, 57-79). Jedan od najcjenjenijih historičara po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Nada Klaić, o tom istom pitanju kaže sljedeće: "Nema razloga miješati bilo hrvatsku bilo srpsku jezgru u proces nastajanja bosanske države samo zato što je povremeno dolazilo do osvajanja Bosne s jedne ili druge strane... Babić je uvjerljivo pokazao da Bosna u spomenuto doba ima ustaljeni i organizirani teritorij, što znaći da ima atribute državne organizacije." (N. Klaić, Iz problematike, 17-79).

Početkom 9. pa do sredine 10. stoljeća područjem Bosne vrlo organizovano vladaju domaći vladari, dok su u istom periodu zabilježene još dva velika doseljavanja Slavena: jedna selidbena struja dolazila je sa krajnjeg ruskog sjevera i dogodila se tokom trećeg desetljeća 9. stoljeća, a druga je uslijedila na samom početku 10.stoljeća iz Velike Moravske. U "Ljetopisu popa Dukljanina", koji je u stvari kompilacija različitih starih hronika u poglavljima 4. do 10., latinske i hrvatske redakcije, koji su nastali na bazi hronike koja je po mišljenju nekih historičara nastala puno ranije, negdje na prostoru Bosne, detaljno su opisane prilike na području Bosne tokom 9. i 10 stoljeća. Prostor Bosne se u ovoj hronici naziva uopćeno "Slavenskim kraljevstvom" "Sklavinija", što nije ništa neuobičajeno jer se taj naziv zadržava za Bosnu dugo vremena, čak i u vremenu kada je ime za zemlju Bosna, doživjelo svoju punu afirmaciju. Od 4. do 10. poglavlja tog ljetopisa navode se opširni podaci o političkim i vjerskim prilikama na području Bosne tokom 9. i 10. stoljeca. Po tome ljetopisu, područjem Bosne je početkom 9. stoljeća vladao vladar po imenu Silimir i nije bio kršćanin, bio je paganin. Prilike u kojima je vladao su bile dosta teške, posebno za kršćane koji su u to doba bili progonjeni. Međutim, Silimir je bio dosta tolerantan prema njima. Silimirova vladavina je svakako važna etapa u začecima bosanske države. Zato su u pravu neki stari pisci, kao npr. Ivan Frano Jukić, koji Silimira naziva prvim bosanskim vladarom. (Ivan Frano Jukić, Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb 1851).

Početkom trećeg desetljeća 9. stoljeća, Silimira je naslijedio njegov sin Bladin za koga se kaže u Ljetopisu da je vladao na sličan način kao i njegov otac, doslovno "gospodovao redom i putom otca svoga Silimira". Za vrijeme Bladinove vladavine, koja je trajala od početka do približno krajem trećeg desetljeća 9. stoljeća, Ljetopis navodi podatke o velikom doseljenju Slavena na područje Bosne koji su se ubrzo pokorili Bladinovoj vlasti. Zanimljivo je da se pri opisu Bladinove vladavine spominje i njegov sin Knez Ratimir kao neka vrsta suvlastodršca.

Ratimir vlada krajem trećeg desetljeća 9. stoljeća do 838. godine. Ljetopis ga prikazuje kao nemilosrdnog zatirača kršćanstva, što je bio veliki zaokret u odnosu na politiku mira i tolerancije koju su provodili njegovi prethodnici Silimir i Bladin. Ratimir se kao vladar "Kraljevstva južno od Save" spominje 838. godine u franačkim spisima, kao i u drugim izvorima. Neki historičari su ga proglasavali "hrvatskim vladarom" bez ikakvog uporišta. Svi raspoloživi historijski izvori govore da je Ratimir bio vladar nezavisnog "Slavenskog Kraljevstva" koje je zauzimalo prostor Bosne, a ne Hrvatske. O tome čuveni historičar Marko Vego kaže: "Čini mi se da je Hadžijahić na čvršćim temeljima kada je poredio franačke analiste iz 838. godine koji su spomenuli nekog Ratimira čija je regija smještena između Franačke i Bugarske, južno od rijeke Save. To je upravo Bosna. Ovo ga je navelo da zaključi da je vjerovatno Dukljaninov Ratimir istovjetno lice sa ovim Ratimirom u Bosni... Mislim da će nauka ovu posljednju tvrdnju usvojiti i prihvatiti kao činjenicu." (Oslobođenje od 29. 8. 1972., Muhamed Hadzijahić, "Povijest Bosne u IX i X stoljeću", Sarajevo, 2004). Ratimir nije ostavio sina, a u vlasti ga je naslijedio neki njegov srodnik ""jedan od njegova kolina".

Ljetopis ne navodi imena četiri sljedeća vladara, koji su slijedili Ratimira i vladali na području Bosne od 838. do 860. godine nego ih naziva skupno Četiri Nepravedna Kralja, opisujući ih kao izrazito neprijateljskim prema kršćanima. Da su kršćani u ovom periodu na prostoru Bosne zaista napuštali kršćanstvo i vraćali se paganstvu govore i drugi historijski izvori. O tome govori i Teofanov Nastavljać koji govori o odbacivanju kršćanstva i vraćanju paganstvu mnogih u južnoslavenskim zemljama upravo u to doba, u periodu od 820. do 867. godine. (Theophanes Continuatus, 288-289). Jedna od primjera vladavine ova "Četiri Nepravedna Kralja" sastoji se u tome da se za njihovog vremena na području Bosne prekida kontinuitet vladavine prijenosom vlasti sa oca na sina.

Poslije "Četiri Nepravedna Kralja" na vlast 860. godine dolazi Satimir koji je vladao do 877. godine, koji se spominje i pod imenom "Svetimir". Spominje ga i dubrovački hroničar Resti "re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). U mnogim srednjovjekovnim dubrovačkim spisima, koji su nastali kasnije, a odnose se na područje Bosne u periodu 9. i 10. stoljeća, područje Bosne se izričito naziva bosanskim imenom. Period Satimirove vladavine karakterišu njegovi izrazito prijateljski odnosi sa Dubrovnikom i tolerancija prema kršćanima. Satimir sklapa trgovački ugovor između Bosne i Dubrovnika koji dubrovački hroničar Resti stavlja u 831. godinu. Datiranje tog ugovora, koje navodi Resti, je utvrđeno kao kasniji i netačan podatak. Satimir se obavezao davati Dubrovniku 500 ovnova, 50 volova i 200 tovara žita i osigurati Dubrovčanima potpunu slobodu trgovine u Bosni. Dubrovčani su mu zauzvrat poklonili 14 lakata skrleta i jedan plašt "alla bosnese" (J. Resti, Chronica Ragusina,21). O ovom ugovoru govore i druge, starije hronike, tj. Anonimova i Ragninina, ali ne spominju ime bosanskog vladara.

Satimira je naslijedio njegov sin Budimir koji je vladao od decembra 877. do marta 917. godine. Postoje određene indicije da je Budimir vladao vrlo velikim prostorom, i to prostorom uže Bosne, Podgorja, Neretve i Duklje. Postoji više lokaliteta u Bosni koja nose njegovo ime. Tako npr. u sarajevskom polju postoji naselje "Butmir", poznatom po predhistorijskom nalazištu ("butmirska kultura"). Zahvaljujući turskim defterima iz 15. stoljeća znamo da je se to naselje tada zvalo "Budimir". Godine 1455. to naselje je zabilježeno kao "Budmir", a 1485. kao "Budimire" (V. Klaić, Narodni sabor, 8, O selu Butmir vidi: H. Sabanović, Bosansko krajište, 1448-1463). Nema, dakle, ništa slučajnog u činjenici da se Budimirovo ime javlja upravo na području gdje se nalazila jezgra najstarije bosanske države. (A. Benac, Sarajevo kroz arheološke spomenike). Budimirova vladavina je bila dosta duga, trajala je punih četrdeset godina i tri mjeseca i karakteriše je tolerantnost prema kršćanima. Za njegove vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze sa paganstva na kršćanstvo, što je predstavljalo veliki zaokret u vjerskim prilikama na prostoru Bosne. Također, to podvlači i činjenicu da se kršćanstvo na prostoru Bosne najkasnije proširilo na široke slojeve naroda, te su zbog toga u Bosni najmanje zastupljena kršćanska imena naselja od svih južnoslavenskih zemalja. Tome je naravno kasnije značajno pridonijelo i širenje bogumilstva, kao i islama.

Poslije Budimira na vlast dolazi Svetolik-Stjepan koji je vladao od marta 917. do 932. ili 934. godine. Ragnina se, pripovjedajući o Svetoliku-Stjepanu, oslanja na starije, anonimne anale i spominje samo ime Svetolik, dok Anonim govori samo o "bosanskom kralju Stjepanu". Obje hronike govore o tome kako je bosanski kralj Stjepan pozvao i svečano primio u Bosni dubrovačkog župnika "Dum Srdja" ("Don Sergio") i bogato nagradio velikom svotom zlata i srebra i naložio da se u Dubrovniku podigne crkva sv. Stjepana, koja je zaista podignuta dvije godine kasnije. Ragnina dopušta mogućnost da je tu crkvu Svetolik-Stjepan samo obnovio, a ne sagradio. Obje hronike opširno pišu i o kraljevoj ženi Margariti, koja je Dubrovnik obdarila srebrom za izradu relikvijara. Potom se pripovijeda o tome kako je kralj sa kraljicom i svojim velikašima posjetio Dubrovnik, gdje je najsvečanije dočekan. Tom prilikom obdario je milostinjom svećenike i sirotinju sa više od 2.000 dukata (po Ragnini - perpera). Po selima je izgradio crkvice u čast sv. Stjepana. Kada je oko 934. godine umro kralj Stjepan, Dubrovčani su ga uz najveće počasti ožalili, kao da je bio gospodar Dubrovnika. Svetolik Stjepan nije ostavio potomstvo, a po njegovoj smrti njegova žena Margarita se stalno nastanila u Dubrovniku, gdje se zaredila. Darovala je Dubrovniku 200 libara srebra i podigla crkvicu posvećenu sv. Margareti. Umrla je u Dubrovniku. U njenu čast su Dubrovčanini 1571. godine postavili natpis u kojem se kaže: "Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu." Neki historičari su formirali i mišljenje da su Dubrovčani podigli taj natpis više na osnovu legende, a ne na osnovu stvarnih činjenica, zbog određenih kontradikcija koje se javljaju po ovom pitanju u historijskim izvorima, tako da to pitanje još uvijek nije u potpunosti rasvijetljeno.

Dubrovački izvori izričito govore da Svetolik-Stjepan nije ostavio nasljednika, što je najvjerovatnije izazvalo političku krizu u zemlji, i upravo u to vrijeme, polovinom 10.stoljeća, Bosna je prvi put u historiji došla pod vlast jedne strane zemlje - Hrvatske. U Ljetopisu popa Dukljanina se opisuje kako je hrvatski vladar Krešimir opustošio Uskoplje, Luku i Plevu i da je se bosanski ban tom prilikom sklonio u zaštitu kod ugarskog kralja. Tu se, najvjerovatnije, misli na hrvatskog kralja Krešimira II koji je vladao od 949. do 969.godine. Njega je naslijedio njegov sin Stjepan (969-997), koji se poistovjećuje sa Stjepanom Držislavom, za koga se kaže da je vladao Hrvatskom i Bosnom, dok su njegovi nasljednici, prema istom izvoru, vladali Hrvatskom, ali ne i Bosnom. Smrću bosanskog vladara Svetolika-Stjepana, oko 934. godine, dolazi dakle do izvjesne krize domaće vlasti u Bosni, koja će potrajati praktično do 1180. godine i bana Kulina, koji napokon uspijeva ponovo uspostaviti nezavisnost Bosne.

srijeda, 11. lipnja 2008.

Bosnjastvo i Bosnjaci kroz historiju-Bosniaks in history

Image

"Putnams Home Cyclopedia" strana 116 napisano 1851 godine

Bosnjaci su Slavenskog porijekla, dobar dio njih pripada pravoslavnoj crkvi.

Image

A New and Comprehensive Gazetteer By George Newenham strana 94

"Bosnians are almost independent" :mrgreen:

Image

Europe past and present geography manual 1850 strana 633

"The inhabitants (Bosniacks) are of Sclavonian origin

Stanovnici su Bosnjaci, Slavenskog su porijekla, dosli su na ove prostore u 9 vijeku?!?.


Image

History of the Greek revolution by Thomas Gordon strana 19

Bosnjaci sa tri vjere. :mrgreen:

Image

McCullohs universal Gazetteer

"Putopisi" Evlije Celebije iz 1664.g.

http://www.camo.ch/srebrenica_ec.htm

http://www.camo.ch/sarajevo1_ec.htm

http://www.camo.ch/kotor_bar_ulcinj.htm

http://www.camo.ch/foca_ec.htm

http://www.camo.ch/ustikolina_ec.htm

http://www.camo.ch/nevesinje_ec.htm

http://www.camo.ch/dabar_stolac_du_ec.htm

http://www.camo.ch/dubrovnik1_ec.htm

http://www.camo.ch/dubrovnik2_ec.htm

http://www.camo.ch/herceg_novi_ec.htm

http://www.camo.ch/blagaj_ec.htm

http://www.camo.ch/pocitelj_ec.htm

http://www.camo.ch/mostar_ec.htm

Nema na cemu.

Image

Image

Image



Prussian Bosniak Lancer 1760

In 1740, the War of the Austrian Succession began. Prussian King Frederick wanted to annex the rich province of Silesia, but Austria opposed this, which was deemed sufficient cause for war. In the early part of the war, known as the First Silesian War, Saxony was on the side of Prussia, but decided to switch allegiance. In preparation for a possible continuation of the war, military emissaries were sent to the Ukraine in 1744 to recruit men for the Saxon cavalry. The response of the Cossacks was disappointing, but Saxony managed to lure from the Turkish army about 100 Bosniaks - light horsemen armed with lances, who were guarding the Turkish border in the Ukraine. The Bosniaks left for Dresden.

On their arrival, Prussian emissaries in Saxony offered the Bosniaks more, so they marched off again, from Saxony to Prussia. In 1745, Frederick founded a regular Bosniaken Korps, one troop in strength, which became part of the 5th Hussars, also known as the Black Hussars (Totenkopf), their symbol being a death’s head.

Hostilities continued as the Second Silesian War, and ended in 1748, but the Bosniaks remained in service. In the same area, and for similar reasons, another war soon started. In 1756, Prussia occupied Saxony, triggering the Seven Years War. The magnitude of operations and insufficient Prussian human resources forced Frederick to recruit soldiers outside his borders. Light horsemen from the east - Poles, Lithuanians, Tartars and Muslims - were incorporated into the Bosniak units, which, by 1760, had grown to 10 squadrons. That same year, the Bosniaks became a regular light cavalry regiment, number 9 on the army list.

After the end of the war in 1763 the regiment was disbanded, only one squadron being kept for ceremonial purposes. In 1778, another war broke out between Prussia and Austria, this time over Bavaria. The Bosniaken Korps was again filled out to 10 squadrons, mainly with recruits from the Ukraine and Poland. In this war, which had no major battles, the Bosniaks suffered heavy losses in surprise attacks by the Austrian hussars.

Towards the end of the eighteenth century, Poland disappeared from the map of Europe: one part was annexed by Russia, another by Austria and a third by Prussia. Prussia recruited 15 squadrons of light horsemen from its part of Poland; but these troops were Bosniaks in name only. As Poles made up the majority, the units were renamed the Korps Towarczys in 1799. After the Prussian defeat by Napoleon in 1806, the Towarczys were disbanded.

http://warandgame.blogspot.com/2007/10/ ... -1760.html

Image
M1791 Bosniaksabel
http://www.geocities.com/trondwikborg/blank
The Danish Bosniak Squadron 1791 – 1808
The Prussian King Frederic the Great invented the Bosniak Cavalry. During the Prussian 7-years
war 1756 – 1763 the Prussian Cavalry had problems dealing with the Russian Cossacks. The King
then created cavalry units armed with lances and manned by Bosniak mercenaries, who could match
the Cossacks.
The French Revolution in 1789 created a number of conflicts between the European states. In 1791
it looked like Denmark could be drawn into these conflicts, because England planned an attack on
Russia, one of Denmark’s allies. This was the direct reason for creating the Bosniak Squadron. It
was decided that each of the Hussar Regiment’s 6 squadrons should transfer 20 soldiers to the Bosniak
Squadron, in total 120 soldiers. At the time Denmark didn’t get involved in any conflicts after
all.
The Bosniak Squadron was quite different from the other Danish cavalry
units. Almost all personnel were Danish, but they were dressed in oriental
looking outfits in light blue (Hussar colour) and a red coat (”Chupa”) for
wintertime. In stead of the belt they got a red striped sash and as headgear
they had a red fez with a half moon and light blue feather covered by a white
turban. That was how Denmark thought warriors like this should look like.
Like their Prussian counterparts they were armed with lances.
The crown prince Frederik, who reigned on behalf of his insane father,
Christian the 6th, was very interested in the Bosniak Squadron. In 1793 he
added another 24 soldiers to the squadron, again from the existing cavalry
regiments.
The squadron had garrison in Koege, a Danish town 30 kilometres south of Copenhagen and had a
quiet life. In 1801, when the British Admirals Parker and Nelson attacked Copenhagen, the squadron
had coastal patrol duties and maybe some of the patrols could see the battle. When the British
returned in 1807 the squadron was in Holstein in Northern Germany and didn’t get a chance to fight
the British troops.
Shortly after these events the European fashion changed from Bosniak to Polish inspired Uhlans. In
1808 King Frederik the 6th changed the 6th Bosniak Squadron to an Uhlan Squadron with a less exotic
outfit.
http://www.geocities.com/armdury/Bosniak.pdf

Bosnjaci u WW1

Bosniaks in Slovenia during WWI fighting agianst Italians.
Image
The youngest soldier in Soca Battle, Slovenia. Elez was 11 years od when he came to Soca river battle field in the western part of Slovenia. Elez was born in Bijeljina, small town in north-eastern Bosnia and Herzegovina. His father was rich merchant. Elez was youngest soldier at Soca river. Later he was wounded and brought to the hospital in Vienna. Elez Dervisevic passd away few years ago in Damascus, Syria as retired major of Syrian army He is buried in Damascus.

Image
Elez was very popular in Vienna. During his staying in the hospital, he had personal imam who taught him about Islam. When he came out, he attended military school. In the free time, he played with his best friend, Ernst. Ernst is on the left side of this photo.
Image
On this picture we can see young Elez Dervisevic in uniform with his officer, Martinek who was Czech. Elez was later wounded in the battle and sent to Vienna to hospital. Martinek gave him a watch with words: "To my son, Elez..."
Image
Elez's big family before the first world war. Elez's older brother was killed when Austrian troops wanted to enter Serbia at the beginning of the war. He was killed when they wanted to cross the river Drina. Elez saw his brother's death.
Image

The father of Elez Dervisevic. He was rich merchant before the first wolrd war in Bijeljina, north-eastern part of Bosnia.

Image

his monument was made in the first world war by Kofranek, Czech. It can be seen in Log pod Mangartom, small village in western part of Slovenia where large Bosniak troops settled during the war. The monument was rebuilt recently and behind the monument you can see military cemetery with around 800 buried soldiers of different nationalities and faiths, including around 105 muslims from Bosnia and Herzegovina.
Image
Two Bosniak soldiers from the unit BH3 in 1917. Unit BH3 was made from soldiers from Tuzla region
Image
This photo was made during the first world war. You can see imam in the front during the funeral. Muslims first put the dead soldier in the grave and then recite Qur'anic verses. After the funeral, they put the soil on dead body and islamic gravestone (nishan) on the top. The right part of the body should be directed to Mecca, Islamic Holy city.
Image
Bosniaks in Tolmin area. Tolmin was fierce battle-field in western Slovenia during the first world war. Bosniaks showed great courage at Mrzli Vrh, Modrejce etc. Many stayed there forever.
Image
Buzdovan is wooden or iron bat with nails or sharp edge on the top. Bosniak infanrty used this weapon in face-to-face battle against Italians. It was deadly weapon. Some other troops in Austro-Hungarian army also used buzdovan but it was usally common to be used by Bosniaks.
Image
Bosniaks in south Tirolia during the first world war.
Image

Skenirano iz knjige Historija Bosnjaka strana 180


Image

ALBANSKI APOSTOLSKI VIZITATOR PETER MASARECHI 1624 GODINE KAZE SLJEDECE:

TO JE STANOVNISTVO U ETNICKOM JEZICKOM I POLITICKOM SMISLU OPCENITO U OSMANLIJSKOM CARSTVU SMATRANO BOSNJACIMA ODNOSNO BOSNJACKIM NARODOM.
:b7; :b7; :b7;

MOZE LI SE JASNIJE IZJASNITI? MISLIM DA NE MOZE.